Preobrazba, metamorfoza ili transformacija nešto je kroz što svi mi prolazimo puno puta tokom svojega života. Nekad nas na to natjeraju vanjske okolnosti, a nekad unutrašnji podražaji.
Faze probrazbe promatram kroz prirodni ciklus dobro nam poznate životinje koja tokom svojeg životnog vijeka ima priliku svijet promotriti iz tri potpuno drugačije perspektive.
Prije nego postane leptir gusjenica proživi cijeli jedan vijek u potpuno drugačijem obliku. Ona puzi i penje se u potrazi za slasnim zalogajima. Život živi priljubljena uz tlo, drvo ili neku jestivu biljku. I onda u jednom trenutku nešto joj kaže: “ Vrijeme je.” I zna da treba poslušati taj zov. Ona pronađe prikladno mjesto i zakukulji se.
Izvana može izgledati kao da se ništa ne događa u toj kukuljici, ali itekako se puno toga događa. Toliko puno da jednoga dana kada ona izađe iz kukuljice ona više nije gusjenica već leptir. Sada ima krila i leti, pije nektar i minerale i tako je lagana da sada može letjeti od jednog mjesta do drugog. On se igra s vjetrom i gleda svijet iz raznih perspektiva.
Kao kultura volimo šarenilo leptira, a gusjenice su nam često odbojne pa čak ružne s onim dlačicama na tijelu, a da ne pričamo o kukuljicama koje su nam najčešće fuj, al ono baš fuj.
A sve to je ista životinja u svojim različitim ciklusima i da nema gusjenice i kukuljice ne bi bilo ni leptira.
Što onda ne valja s kukuljicom?
Čini mi se da kulturološki gledano odbacujemo i pokušavamo potisnuti one neugodne osjećaje, onu nelagodu koja nam zapravo signalizira “vrijeme je za promjenu”.
Ta promjena se možda odnosi na promjenu naših životnih okolnosti, a možda na promjenu pogleda na nešto ili na način na koji razmišljamo, možda na otpuštanje naših navika kako bi mogli živjeti više u skladu sa svojom vizijom.
Transformacija iz gusjenice u kukuljicu podrazumijeva prolazak kroz emocionalnu nelagodu i strah. Što nas čeka kad napravimo taj korak? Ne znamo dok ga ne napravimo.
Ali ako možemo poslušati taj zov kao gusjenica i zakukuljiti se u sebi, pustiti da se proces dogodi i dati mu vremena koliko je potrebno, vidjeti ćemo da iako smo se smirili u nama se nešto događa i giba te ćemo nakon nekog vremena izaći iz kukuljice drugačiji.
Ako smognemo hrabrosti i snage da se krećemo izvan vlastite zone komfora i ograničenja koja smo nametnuli sami sebi ne gubimo doticaj s vlastitom prošlošću i onime s čime smo bili zadovoljni, ne odbacujemo time gusjenicu već prihvaćamo stanje u kojemu nismo ni gusjenica ni leptir.
Tada smo u stanju kukuljice, onda kada ideje još nisu jasne, ali se naziru, onda kada smo krhki jer ne znamo točno tko smo niti što želimo. Većinom zna biti zastrašujuće jer je nesigurno i ne znamo točno kuda vodi taj proces.
Odgojeni smo da vjerujemo da nam statičnost donosi sigurnost i da nam se bolje držati onoga što nam je poznato jer nepoznato izaziva strah, ali nešto u nama govori: “Vrijeme je!”.
I tu ona narodna “Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani ne pomaže.” Pustimo vrapca da odleti! Jer možda nas ni golub ne zadovoljava. Možda želimo nešto više, ali puno glasova nam govori: “To je ludost, imaš sve, a želiš promjenu, želiš više. Kako možeš biti tako nezahvalan/na.” Ali zov u nama ne pita, kao što ne pita ni gusjenicu. To je proces života, a život je sam po sebi živ i stalno se mijenja.
U jednom trenutku života čak i naše najdivnije misli i ponašanja mogu izgubiti smisao za nas te ih možemo prerasti. U takvim trenutcima možemo se nastaviti držati za njih te dozvoliti da nam počnu crpiti energiju ili ih možemo pustiti da nam postanu još jedna stepenica, još jedna kukuljica u neprestanom ciklusu transformacija zvanom život.
Nelagoda i promjene
Promjene mogu biti zastrašujuće, ja se slažem, ali još je strašnije negirati sebe i ono što osjećaš.
Uz konje sam naučila da su emocije i osjećaji jedina istina kojoj ne mogu proturječiti. Taj nevjerojatni komunikacijsko-navigacijski sustav unutar svakoga od nas može biti najbolji kompas prema sretnom i ispunjenom životu. Emocije i osjećaji su poruke našeg tijela i “ako potiskujemo one nelagodne potiskujemo SVE emocije”, uči nas Brené Brown, istraživačica srama, ranjivosti, hrabrosti i empatije te autorica brojnih bestsellera.
U redu je osjećati se grozno, biti s neugodnim emocijama teško je jer smo od malena naučili kako ih izbjegavati i potiskivati. Naša kultura uči nas da ne plačemo, ne ljutimo se, ne pokazujemo nelagodne emocije, umjesto toga trebali bi uvijek biti dobro.
Ne kažem da trebamo ići okolo i govoriti svima kako se osjećamo ili si dopustiti da ugrožavamo svoje odnose jer nas nešto muči. Želim reći da su nelagodne emocije sastavni dio života i da su nam potrebne jer iza njih stoje poruke. Iza ljutnje može biti poruka da nam je netko prešao pshološku ili fizičku granicu, tuga dolazi kad nešto otpuštamo, anksioznost nam signalizira da su možda opasnosti na putu ...
Transformacija uvijek podrazumijeva prolazak kroz emocionalnu nelagodu i strah. Što nas čeka kad napravimo taj korak? Ne znamo dok ga ne napravimo.
Ali ako možemo poslušati taj zov kao gusjenica i zakukuljiti se u sebi, pustiti da se proces dogodi i dati mu vremena koliko je potrebno, vidjeti ćemo da smo iz kukuljice izašli drugačiji i da svijet sada gledamo drugčije.
I zato ponavljam "Ako smognemo hrabrosti i snage da se krećemo izvan vlastite zone komfora i ograničenja koja smo nametnuli sami sebi ne gubimo doticaj s vlastitom prošlošću i onime s čime smo bili zadovoljni. U jednom trenutku života čak i naše najdivnije misli i ponašanja mogu izgubiti smisao za nas te ih možemo prerasti. U takvim trenutcima možemo se nastaviti držati za njih te dozvoliti da nam počnu crpiti energiju ili ih možemo pustiti da nam postanu još jedna stepenica, još jedna kukuljica u neprestanom ciklusu transformacija zvanom život."
Konji kao i ljudi prolaze kroz brojne transformacije tokom života. Ollie i Lino (dolje) su oboje prošli puno toga. Lino je trebao ponovno steći povjerenje u ljude i otpustiti strahove, a Ollie je prošla kroz veliku fizičku transformaciju s obzirom na patološko stanje njezinih kopita (laminitis). Oboje je zahtijevalo vrijeme, strpljenje i predanost procesu.Taj proces još uvijek traje i zahvalni smo na tome jer svaki dan uz njega rastemo, učimo i volimo ovaj život još malo više.
p.s.
Javi nam se za individulane satove osobnog razvoja s konjima ako prolaziš kroz ovakav proces i trebaš podršku!
Ili nam se pridruži na nekoj od radionica u subotu 4.11. Osobne granice (10-13 h) , Stroytelling s konjima (16-20 h) na našem prekrasnom ranchu u Vukomeričkim goricama.
I za kraj! Ne zaboravi da je svaki leptir kojeg vidiš prvo bio gusjenica, pa kukuljica ...
Comments